Dvije udovice – dvije učiteljice


Danas, u čitanjima mise, nam je održana lekcija. I to o dvjema udovicama. O dvjema siromašnim udovicama. Jednoj koja je živjela u vrijeme Staroga zavjeta, u vrijeme proroka Ilije. U njezino vrijeme je vladala glad. Ta žena nije imala dovoljno hrane čak ni za svoga sina i sebe. Dolazi Ilija i traži nešto stvarno nečuveno: Prvo napravi za mene malo kruha i donesi mi. Tada možeš spremiti nešto za sebe i sina. I ona to učini, jer je Ilija prorok, glasnik Božji.

Druga udovica je živjela u Isusovo vrijeme. Ona je bacila dvije male kovanice u hramsku kasu. Time je dala Bogu sve što je imala. Dvije udovice koje daju sve.
Dvije udovice, ali i za to dobivaju sve.Udovica Staroga zavjeta doživljava veliku milost da njena posuda za brašno neće biti prazna, a ulje ne nestaje, čak u velikoj nevolji ima najpotrebnije za siguran život.

Udovicu Novog zavjeta sam Isus hvali. Dok je prije toga prijetio oštrim kaznama pismoznancima zbog polovičnosti srca i licemjerja, dotle se udovica može nadati velikoj nagradi. Dvije udovice koje daruju sve.

Dvije udovice koje daju sve što su imale, sada primaju ono čemu se nadaju.
Ono malo potrebno za život, komadić kruha i dva novčića, daruju Bogu. A one su izdašno nagrađene životom.

Ove nas epizode iz Pisma žele uvesti u velikodušniji pristup prema milostinji. Ne bi smjeli dati nešto malo iz našega viška. No ovdje se radi o nečem mnogo višem nego su novac i kamate. Radi se o držanju koje bi trebalo prožimati sav naš kršćanski život.

To je bit logike kršćanskog života. A ta je:
Dajte sve Bogu i On će vam sve dati.
Sve dati u čast mome Bogu, u radu i miru!
Na veću Božju slavu, to želim i sve to činim
Mom Bogu želim dati dušu i tijelo, cijeli život moj.
Tako, otprilike, pjeva jedna Crkvena pjesma.
Sve Bogu na čast … To je istinska pobožnost. To je kršćanski život.
Kad dajemo Bogu samo nekoliko niša u našim životima, onda lako padamo u opasnost polovičnosti i licemjerja. U konačnici, mi sami sebe varamo. Ima ljudi koji prividno žive kao da su s Bogom. U stvarnosti, ovakvima je kršćanstvo neka vrsta glazure na drugačiji način života. Glazura je, u stvari, nezdrava. Od glazure se ne može živjeti. Ovi vjerski slatkiši idu u crkvu, ali vjeru odlažu u ormar poput ogrtača, čim prekorače vrata crkve u svijet. Onda Bog više ne igra nikakvu ulogu, više nije važan. Pa onda nije uopće važno što činim, budući da živim kao da nema Boga i njegovih zapovijedi. Prema geslu: Bog živi samo u crkvi. Neka tamo i ostane. Za neke, na žalost, ne mali broj, je pripadnost Crkvi samo fasada. Na papiru stoji rimokatolik. No, u svojim srcima i umovima su davno izbrisali ono rimokatoličko.

Crkva, Bog, vjera – to je, u najboljem slučaju, nešto za određene prigode, zato što je tako lijepo, na primjer, za Božić. To je fasada, iza koje se ništa ne nalazi. Iza nje je pusta praznina. To ne može biti naš put! Ili želite produžiti svoj život iza fasade koja puca, koja prijeti da će se srušiti u bilo kojem trenutku? Gledajmo na naše učiteljice, dvije udovice. Njihova pobožnost je nagrađena. One ne stoje iza fasada koje pucaju. Vi ste sigurno u Domu Božjem, a to je najbolja zaštita protiv duha vremena. Znam da bi obje udovice, s nama, sigurno danas rekle: Sve na slavu mom Bogu, čija snaga upravlja svijetom, koji zna kako se boriti protiv zla, da dobro pobijedi. Samo Bog će vam dati mir ako vjerni budete njemu. (I. M.)