Duhovitost svete Terezije (4)

Nastavljamo vam predstavljati zgode iz života sv. Terezije Avilske u kojima se očituje njezina duhovitost i smisao za humor.

Dušni dan
Svetica se na Dušni dan zatekla u Salamanci u pripremi za osnutak novog Karmela. Nalazila se sama  sa Marijom od Presvetog Sakramenta u prostoriji u kojoj su prije boravili studenti sveučilišta. Sestra Marija joj reče: “Majko, ako sad uđu lopovi, što ćemo napraviti?” Sveta Terezija, iako  se i sama bojala joj odgovori: “Sestro, spavaj dok ne dođu, a kad se probudiš, počni se bojati.”

Novakinja koja dolazi preko krova
U Medini del Campo jedna novakinja prilazi Svetici: “Majko, bila sam radoznala i gledala kroz prozor. Vidjela sam mačku na krovu. Majka Terezija će ravnodušno: “ Ma hajde, kćeri, nije to mačka nego jedna novakinja koja nas dolazi moliti za habit. Pozovi cijelu zajednicu nek dođe da ju primimo.”
Novakinja posluša i bez razmišljanja pozove sestre:” Dođite da primimo novakinju koja nam dolazi preko krova.” Svi su se smijali bezazlenoj novakinji i njenom shvaćanju poslušnosti, a cijela zgoda je završila sa šaljivom pjesmicom.

Posebno zanimljivima se čine Terezijina pisma koja otkrivaju njezinu genijalnost i prilagodbu osobama i prilikama, dosjetljivost, lukavost u postizanje cilja, jednako kao suosjećanje, toplinu, ljubaznost. Ona iskreno suosjeća, tješi,  korigira, smije se, a iza te duhovitosti se osjeća njezina briga i ljubav prema osobama. U najtežim trenucima je sačuvala svoj smisao za humor. Iskusila je slabe strane osoba i događaja, ali im nije pridavala važnost veću nego što imaju, imajući povjerenje u Boga. Iste teške situacije je znala kasnije začiniti ” s malo soli”- ironije i tako ponuditi svoje (d)jelo te na taj neki način dala nam do znanja da je smisao za humor bio njezin stav prema životu.

U pismu 109, ocu Gracijanu između tema poslovnog i duhovnog sadržaja živo opisuje ovu zgodu: “O oče moj, da znate što mi se dogodilo! Zaustavili smo se blizu jednog sajma, na gumnu, misleći da će nam nedostajati sijena i tad mi se jedna velika gušterica uvukla u rukav tunike, na podlakticu. Pravo milosrđe Božje je da se nije zavukla drugdje jer mislim da bih inače umrla od straha, toliko sam se prepala. Moj brat ju je brzo uhvatio i bacio, ali pravo u usta Antuna Ruiz.” (pismo 109,  ocu Gracijanu)
U pismu 175, majci Mariji od sv. Josipa piše o prirodnim i duhovnim ljepotama mlađahne Isabela (Bele) Dantisco, sestre oca Gracijana.
“Vrlo je dražesna…imam samo jednu muku s njom: ne znam kako da joj namjestim usta, jako su joj ukočena pa se kiselo smije. Jedanput joj kažem nek otvori usta, drugi put neka ih zatvori, pa onda nek se ne smije. Kaže mi da nije kriva ona, nego njezina usta; i govori istinu. Tko god je vidio dražesnost Terezijinu u vanjskom izgledu i u svemu drugome, poželjet će ju opet vidjeti; isto tako je i s mojom Belom, premda joj ja to ne govorim i Vama kažem u tajnosti, pa ne govorite o tome nikome. Baš bih željela da vidite kako joj namještam usta…”

Iz pisma 46, Generalu Reda ( koji boravi u Rimu) piše o ozbiljnim teškoćama i nadahnuto zaključuje:
   “Pripazite malo na razloge koji možda za vas tamo nisu jasni kao meni ovdje. Iako mi žene nismo prikladne biti savjetnice, ipak ponekad pogodimo pravo.”
U jednom razgovoru Svetica kaže s Isabeli od sv.Dominika:
“Znajte da vas jako volim, možda zato što ste meni slični…( Isabela počne skakati od veselja)”… u lošem, u lošem…” nadoda Terezija.