Dobar pastir

U dijelu govora koji imamo za evanđelje današnje nedjelje Isus naglašava razliku između najamnika koji bježe kad vuk dođe i sebe kao dobrog pastira koji se osjeća ljubljenim od Oca i zato želi biti dobri pastir koji polaže život za ovce. On najavljuje da ima “i drugih ovaca koje nisu od ovog ovčinjaka”.

Za sv. Ivana ovo je najava misionarskog djelovanja Crkve koja se ne smije zadovoljiti ostajanjem unutar Isusove povijesne domovine i pripadnicima koji bi bili samo Židovi. Da bi se nastavio kroz povijest Isusov sveopći pokret okupljanja raspršene djece Božje, Isus treba suradnike.

Na to nas podsjećaju pape posljednjih desetljeća kad katolicima predlažu da četvrtu uskrsnu nedjelju slavimo kao Međunarodni dan duhovnih zvanja. To je prvenstveno dan molitve za one koji su to zvanje odabrali, koji se za nj spremaju i koje Bog zove. Svi su oni u Crkvi i svijetu nastavljači službe Isusa dobrog pastira. Isus u svom proslavljenom stanju on nastavlja živjeti za druge. On treba muškarce i žene koji iz vjerskih razloga prihvaćaju celibat, poput njega neoženjenog radi kraljevstva nebeskog, da bi mogli izravnije živjeti za ljudsku braću i sestre.

Isus i njegovi povijesni slušatelji znali su što se misli pod pojmom najamnika koji bježi od ovaca kad dođe vuk i kojemu nije stalo do ovaca. Za razliku od takvih vršilaca predstojniče službe u zajednici vjernika, Isus se predstavlja kao pastir dobri koji polaže život za ovce, pozna ovce i one poznaju njega. Poslije ovakve kritike vjerskih poglavara Isus je znao da ga čeka nasilna smrt. Zato je izjavio: “Kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce”.

Međusobno poznavanje dobrog pastira i ovaca odraz je poznavanja Oca i Sina: budući da Otac u najdubljem smislu poznaje Isusa, u čemu je uključena Očeva ljubav, može i Isus poznavati ovce te za njih davati svoj život. Sin ima jedinstveni udio na Očevoj naravi i to ga iznutra osposobljava za izvršenje Očeva plana o spasenju svih ljudi. Isus ističe kako ga Otac ljubi upravo zato što slobodno polaže život za svoje ovce. Upravo zato što je svjestan Očeve ljubavi prema sebi, Isus može ljubiti ljude i predati se u smrt za njih.

Dalje u tekstu Isus naglašava osobnu inicijativu u hodu u smrt: “Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.” Uprisutnjujući dobrotu Očevu , prema svima ljudima morao se zamjeriti grešnim pastirima svoga naroda. On nastavlja svoje poslanje onako kako Otac traži i to će ga dovesti u nasilnu smrt.

Za nedjelju duhovnih zvanja važan je redak u kojem Isus kaže da ima i drugih ovaca koje nisu iz ovog ovčinjaka: “I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir!” U Ivanovu evanđelju prikazan je Isusov dvodnevni boravak među Samarijancima koji su ga primili s poštovanjem i priznali ga za Spasitelja svijeta. Ivan također bilježi kako su Židovi Jeruzalema Isusovu izreku o odlasku razumjeli kao nakanu da pode “raseljenima među Grke, naučavati Grke”.

Pod kraj Isusova mesijanskog djelovanja, za vrijeme posljednje Pashe, neki Grci su pristupili Isusu a on im se predstavio kao pšenično zrno koje treba umrijeti da bi donijelo novi rod. Zato ova izreka u govoru o dobrom pastiru najprije odražava Isusovu svijest da među raspršenu djecu Božju spadaju ne samo Židovi domovine i raseljeništva nego i strani narodi.

On u toku svoga povijesnog djelovanja nije odlazio među pogane na duže propovijedanje, ali je Dvanaestorici iza uskrsnuća dao nalog da idu u sve narode u njegovo ime. Isus preko svojih propovjednika i svjedoka želi biti sveopći dobri pastir.

Izreka “imam i drugih ovaca” u današnjoj liturgiji podsjeća nas da Crkva treba muškarce i žene koji prihvaćaju duhovno zvanje kako bi nastavljali službu Isusa dobrog pastira. Molimo danas za one koji su to zvanje prihvatili da u njemu radosno i vjerno ustraju. Također za one koji se spremaju i koje Bog zove preko roditelja i župskih zajednica. Da u svom spremanju i odlučivanju budu velikodušni. (M. Z.)