Deus meus et omnia!

Deus meus et omnia!Treću godinu zaredom rukovodeći zaposlenici Caritasa povukli su se 15. i 16. listopada u osamu, ovaj put Nadbiskupijskog pastoralog instituta u Zagrebu, okupljeni na duhovnu obnovu pod vodstvom prelata Wolfganga Trippa. Prateći sudionike na putu kroz svetopisamska događanja i sličice iz života svetoga Franje Asiškoga (Franjo i sultan, Na putu u Emaus, Franjo i Klara, Milosrdni otac, Noina arka) duhovnik je ukazao na važnost opraštanja i pomirenja svakog pojedinca kako s Bogom i drugima, tako i sa samim sobom. Jedino čovjek izmiren sa svima može uživati mir i blagoslov. Nitko ne može biti zadovoljan (njem. zufrieden dolazi od Frieden = MIR) ukoliko nije poMIRen s Bogom, drugoma i sa samim sobom. Zaposlenike Caritasa voditelj je pozvao da sav svoj život (privatni i poslovni) predaju u Božje ruke (DEUS) pri čemu ne smiju zaboraviti niti sebe (MEUS), niti svijet oko sebe (OMNIA). Jedino u takvoj ravnoteži moći će odgovoriti izazovima a da ne puknu i ne pregore. Svaka, pak, neravnoteža koja isključuje ili Boga, ili sebe, ili druge, jednako kao i svaka usmjerenost isključivo samo na Boga, samo na sebe ili samo na druge – neće donijeti željene plodove i mir. Da bi nam takvo što bilo moguće, Bog nam izlazi ususret, traži nas pogledom i doziva, dolazi na naše radno mjesto, posjećuje nas u našim obiteljima i oprašta – pogotovo kada zakažemo, kada iznevjerimo i sebe i druge, dajući nam nadu i snagu za novi početak. Tako i zaposlenici Caritasa moraju ići ususret potrebitima, pružati ruke prema njima i poput Milosrdnog Oca radovati se svakom susretu s izgubljenim sinom. Potičući zaposlenike na »pitajuću vjeru« duhovnik je istaknuo da se vjera i nevjera međusobno ne isključuju. Vjernik nije slijepi poslušnik koji skrušeno prihvaća sve što mu život donosi. Vjernik postavlja pitanja, traži odgovore i objašnjenja. Opravdano je da dođe k Ocu i od njega traži odgovore na ono što ga tišti. Opravdano je u svezi tih pitanja tražiti mišljenje i savjet i od suputnika. Zaposlenik Caritasa, koji želi kvalitetno i na odgovarajući način pomoći bližnjem u potrebi, treba njegove probleme i pitanja učiniti vlastitima. Poput Milosrdnog Oca ne pitati koliko je potrebiti zavrijedio pomoći (ljubavi), nego koliko mu pomoći (ljubavi) treba. I kao što je Bog došao ususret čovjeku tako što je sam postao čovjekom, tako i Caritas po svojim zaposlenicima i volonterima mora postati jedan od »njih« – onih u potrebi. Jer nitko ne smije biti bez nade. Svakomu mora biti omogućen novi početak. (ZG Nadbiskupija, Zvonko Erceg)