Čudo kao znak

U današnjem evanđelju čitamo o Isusovom čudu umnažanja kruha koje je bilo, kako to piše sv. Ivan, znak da u Isusu ljudima dolazi u susret netko tko je važniji od njegovih dobročinstava.

U Starom zavjetu postoje zapisana sjećanja na čudesna djela Božja u prošlosti Izabranog naroda. Augustin kad govori o izvanrednim Božjim zahvatim da je trajno čudo Božje providnosti misterij pšeničnog zrna bačena u zemlju – kad umre donosi bogat plod.

Svi evanđelisti izvješćuju o Isusovom čudesnom umnažanju kruha. Trojica evanđelista kod umnažanja kruha upotrebljavaju riječ blagoslovi, a Ivan koristi riječ zahvali. Ta je riječ u prvo doba kršćanstva postala tipična riječ za vrhunsko čudo. Ivan piše svoje evanđelje u svjetlu Uskrsa. Vrlo su značajne zadnje rečenice današnjeg evanđelja.

Ljudi, čudesno nahranjeni, uzdigli su se do višeg shvaćanja Isusa: «Ovo je uistinu Prorok», onaj jedinstveni i tako očekivani prorok. No, odmah su tu uzvišenu spoznaju podredili posve zemaljskim očekivanjima: htjedoše ga učiniti kraljem. Kako bi nam dobro došao takav kralj-čudotvorac, stalni množitelj kruha i mesa. Ali to nije rješenje za čovjekovu sreću. Čovjek je stvoren da stvara novu vrijednost, a ne da ljenčari.

Kad Evanđelje spominje ogladnjelo mnoštvo ono govori i o sadašnjoj situaciji gladi u svijetu. Evo nekoliko pitanja za razmišljanje: Može li se čovječanstvo osloboditi od teške odgovornosti, a to je ljudska smrt zbog nedostatka hrane. Danas se skupljaju razne donacije i to u velikim iznosima da se spasi jedan život, npr. bolesnog čovjeka. Tim istim novcem moglo bi se spasiti mnogo ljudi. Gledajući ukopan iznos novca koji se skupi u takvim akcijama, njime bi se moglo nahraniti sve gladne ljude svijeta.

Danas je zakonom zabranjeno proizvoditi hranu u dovoljnim količinama koja bi mogla ukloniti glad na zemlji. Možemo li sve to gledati mirne savjesti i ravnodušno?
Pavao kaže: «Jedan je Bog i Otac sviju i nad svima!» Ne znači li to da svi ljudi kao članovi jedne Božje obitelji imaju pravo na život koji je dostojan čovjeka?

Da li je Bog dao zemlju samo nekim privilegiranim pojedincima ili u zajednički posjed čitavom čovječanstvu? Nije li čitava priroda sa svim svojim bogatstvom prostrt stol za koji imaju pravo sjesti svi od potomstva Adamova. Možda smo zaboravili na stvarnost da je cijelo čovječanstvo Tijelo Kristovo i svi udovi toga tijela moraju se međusobno pomagati i jedni za druge živjeti.

Možemo li mirne savjesti očekivati Božji sud nad našim životom i životnim djelima, ako nismo gladne nahranili, žedne napojili, gole zaodjenuli? Ne možemo prihvatiti zakone koji će određivati koliko i koja će se hrana proizvoditi dok u isto vrijeme ljudi umiru od gladi. Ima mnogo neobrađene zemlje jer govori se: «Nemamo kome prodati!» Ne mogu takva razmišljanja pojedinaca koji gledaju samo na profit biti od Boga blagoslovljene. Takva sebičnost: «baš me briga za drugoga» udaljuje čovjeka od Boga a time i od sreće i zadovoljstva.

Prepoznajemo li da je sam Isus veliki Dar neba zemlji. Čitav mu je život jedno veliko darivanje i služenje ljudima. Neka nam on bude putokaz i primjer. Možda je naše darivanje ljubavi prema bližnjima odveć jednostrano. Prepoznajemo Isusovu vrijednost u spašavanju čovjeka za život s Bogom.

Ne budimo poput ljudi iz današnjeg evanđelja koji su prepoznali u njemu Božjeg proroka, a svoja razmišljanja spustili na zemlju jer im je ovozemaljski život važniji od kraljevstva Božjega. Kako ja razmišljam? Nije Bog postao čovjekom zbog zemaljskog života, već se Kristova žrtva dogodila da možemo u vječnosti živjeti s Bogom. (S. H.)