Četvrti stupanj molitve – voda s neba

Četvrti stupanj molitve prema sv. Tereziji Avilskoj može se doseći na zemlji, ali ne po našem trudu, nego po Božjoj dobroti. Bog nam se želi posve dati ako se mi njemu posve predamo. Molitva je ovdje uspoređena s vodom koja dolazi s neba i sve u vrtu natopi svojim obiljem. Vrtlar se uopće ne bi trebao truditi ako bi kiša Božja padala uvijek kad njemu treba. Kako se to ne događa, on je prisiljen pribaviti je na jedan od spomenutih načina iz prijašnjih stupnjeva.
Do mističnih milosti, kojih ima u obilju na ovom putu, dolazi se nakon što je duša proboravila dulje vrijeme trudeći se oko nutarnje molitve, tj. razmatranja. Sjedinjenje, koje je započeto na prijašnjem stupnju molitve ovdje se produbljuje, jačeg je intenziteta. Vlastitim snagama nikad sjedinjenje nećemo zadobiti jer Bog ga, po riječima sv. Terezije, daje kome, kada i koliko hoće. Videći da se duša trudila tražeći ga na sve ove spomenute načine, Bog je nagrađuje duhovnim užicima koji su ovdje neusporedivo veći i ne mogu se iskazati riječima. Kod ove molitve sve su moći sjedinjenje s Bogom, obuzete njime i duša gubi svijest, ulazi u ekstazu gdje zastaje dah i napuštaju je tjelesne sile. S velikom mukom pokreće svoje udove, oči joj se zatvaraju, a ne želi ih zatvoriti. Ako ih drži otvorene, ne vidi ništa. Čuje glasove oko sebe, ali ih ne razumije. Osjetilima se ne može nimalo koristiti i sva se izvanjska snaga gubi, a povećava se snaga duše da bi bolje mogla uživati u svome blaženstvu.
Iz svog iskustva Terezija tvrdi kako ova molitva ne škodi pa makar bila i dugotrajna. Kada bi se tako provelo pola sata bilo bi to puno, ona se nije nikad nalazila toliko odjednom. Volja ostane najduže sjedinjena a druge se moći brže povrate i počnu uznemirivati. Ali budući da je volja smirena, ponovno ih obuzme pa se tako može provesti i nekoliko sati molitve.
“Što duša ovdje osjeća?”, pitala se Terezija i isto je pitanje postavila za vrijeme jedne takve molitve Gospodinu. On joj je odgovorio: “Rastapa se duša, kćeri, da bi bolje zašla u Me. Nije više ona ta koja živi, već Ja. Kako ne može razumjeti ono što shvaća, to je ne shvaćati shvaćajući.(Moj život, 18, 14)” Učinak takvog stanja je velika sigurnost da je duša združena s Bogom. Duševne moći naprosto ne mogu djelovati. Terezija je to ovako oprimjerila: “Ako je razmišljala (osoba, o. p.) o nekom prizoru, odmah ga gubi iz pamćenja kao da joj se nikad nije govorilo o njemu. Ako čita, ne sjeća se onoga što je čitala, niti ustraje. Ako moli, isto tako. Prema tome, ovom nametljivom leptiriću pamćenja ovdje se spaljuju krila; više se ne može micati. Volja mora biti posve zaokupljena time da ljubi, ali ne shvaća kako ljubi. Razum, ako shvaća, ne shvaća kako shvaća. U najmanju ruku ne može razumjeti ono što shvaća» (Moj život, 18,14).
Evo nekoliko učinaka koje u duši ostavlja ova molitva. Nakon nje duša se nađe raznježena i sva oblivena suzama kao da će se rastopiti. Drugi vrlo važni učinak jeste srčanost koju duša sada osjeća. Želje su joj gorljive, a odluke junačke. Nema toga što ona ne bi napravila za svog Gospodina. Raste u njoj poniznost jer osjećaj prisutnosti Svetoga u njezinoj duši jasno razotkriva njezinu bijedu i nedostojnost toga velikog dara. Svjesna je da je posjednica velikog blaga i želi ga dijeliti s drugima da ne bude ona jedina koja je bogata. Koristi bližnjima, a da sama od sebe ne čini ništa. Cvijeće iz njezina vrta ugodno miriše i u okolini pobuđuje želju da mu se približe. To ne znači da u pozadini svega toga nisu prisutne tegobe razne vrste: proganjanja, prigovori, bolesti. S ove se visine može opet pasti, zemlja se opet može osušiti ako se vrtlar opusti. Važno je tada ne napustiti molitvu jer će ga ona opet izvesti u “luku svjetlosti”. Dobro je ne pouzdati se previše u sebe jer se može pasti, napasti vrebaju odasvud. Kad duša stigne do ovog stanja može sa sigurnošću računati da je Gospodin neće napustiti, tj. neće dopustiti da se izgubi.