Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?


Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio? Koliko često u životu izustimo te rječi i to u trenucima kada smo pritisnuti životnim križevima, naizgled ne rješivim problemima ili pak pritisnuti samo vlastitim egom. Ne bi li u tim trenucima naša vjera trebala biti najjača da s pomoću nje prevladamo sve teškoće, sigurni, u Božjem naručju, no u nama se u tim trenucima javlja naša slabost, ljudskost, i mi poput sumljivca Tome ne vjerujemo u Božju beskonačnu ljubav prema čovjeku.

Ulazimo u Veliki tjedan i iza nas je još jedna Korizma u kojoj smo duhovno rasli i jačali dočekujući uskrsnuće našega Spasitelja. Koliko sam se zapravo promjenila u ovojo Korizmi? – pitanje je koje si često postavljam. Koliko smo kao ljudi spremni žrtvovati za Boga  i koliko smo spremni mjenjati se na bolje da budemo više Božji sa čim manje ljudskih slabosti. Iz vlastitog iskustva znam koliko je to teško i koliko čvrste volje zahtjeva svaka takva odluka.

Pogled prema križu daje mi snage. Pogled prema trpećem spasitelju koji u smrtnim mukama visi na križu iz čiste ljubavi prema čovjeku. Njegovo izranjano i bolno lice kao da te moli: „Čovjeće VJERUJ  ja sam s tobom u sve dane do svršetka svijeta i nisam ja taj koji sam te ostavio već ti neprestano napuštaš mene i odbacuješ moju ljubav. VJERUJ i tada život ima smisao.“

Smrt nije kraj, trpljenje svoj smisao dobiva u budučnosti.  Često smo u životu pritisnuti problemima, brigama i životnim nedaćama, ali nedajmo se smesti ostanimo u Božjem zagrljaju  strpljivo čekajući  Uskrsnuće.