Bog ne vodi sve duše istim putem

Terezija piše svoja djela sa velikim prekidima, i kada nastavlja ne pročita ono što je prije napisala. Ona je važnost poniznosti već toliko puta istaknula, i to zna („kako sam rekla“) dok s druge strane osjeća da je to temelj svemu, da bez nje nema duhovne zgrade, stalno iznova naglašava.
Terezija naglašava da „Bog ne vodi sve duše istim putem“ (17,2), a to znači da ne trebamo, čak i ne smijemo, nikoga kopirati. Bog za svakoga ima njegov put i svatko treba ići svojim putem. Ali tu ima i napasti da se nekome put drugoga više sviđa, čini privlačnijim, osobito ako je put povezan sa nekim izvanrednim fenomenima.
Terezija ističe da je to jako pogrešno, čak i opasno. Jer ti fenomeni nisu uopće kriterij nečije svetosti, i nemaju u tom smislu nikakvo značenje. Osoba koja nema tih fenomena može biti svetija od one koja to ima. Za svetost su temeljne kreposti, napose ljubav i poniznost, i to je jedini kriterij.
Terezija je tu jako konkretna. Uzima kao primjer prvo sebe napominjući da godinama nije mogla razmatrati osim uz čitanje. A onda dodaje: „Bit će još mnogo osoba takvoga soja, a i onih koje čak ni uza štivo ne mogu razmatrati, već samo usmeno moliti i tu se najbolje zadrže. Ima osoba tako nestalnih misli da se ne mogu zadržati ni na jednoj stvari, već su uvijek nemirne do te mjere da, ako ih se hoće zadržati na tome da misle na Boga, raziđu se na tisuću besmislica, skrupula i sumnji“ (17,3).
Zatim navodi primjer jedne redovnice koju je jako dobro poznavala: „Ja poznajem jednu dosta staru redovnicu – i dao Bog da moj život bude kao njezin – vrlo svetu i skrušenu, u svemu veliku redovnicu, koja već niz godina provodi mnogo sati u usmenoj molitvi, a u mislenoj nema joj pomoći. Najviše što može jest to da se malo-pomalo sabere u usmenim molitvama. A ima još mnogo takvih osoba“ (17,3).
Međutim, Terezija veli da ako osobe imaju kreposti, napose poniznost, ne trebaju se bojati, „neće biti lošije nagrađene“. Molitvene ugode nisu ono najsigurnije i najbolje na putu k Savršenosti. Ugode nekada može proizvesti i nečastivi. A onda zaključuje: „U poniznosti, trapljenju, odricanju i drugim krepostima uvijek ima najviše sigurnosti. Ne treba se zato bojati, niti se bojati da nećete stići do savršenosti kao oni koji su veoma kontemplativni“ (17,4).
Vidimo, ni problem rastresenosti u molitvi, na koji se stalno tužimo i to ispovijedamo, za Tereziju nije najvažniji problem. Problem su kreposti.
Također nije bitno kako moliti, nego je bitno da u srcu nosiš želju da to bude susret s Bogom. Nije bitno niti to koliko je netko kontemplativan koliko aktivan, ali je bitno da se traži volja Božja. I Marta i Marija su uzori po ljubavi i služenju Gospodinu. Piše ona: „Istinska poniznost je baš u tome da osobe budu spremne zadovoljiti se s onim što Gospodin bude htio učiniti od njih. („Učinit ću vas ribarima ljudi“: dati se učiniti od Gospodina)…. Pa da li kontemplirati ili moliti misleno ili usmeno, da li njegovati bolesnike ili služiti u kućnim poslovima i raditi, pa bilo i najniže poslove, ako sve to znači služiti Gospodinu koji dolazi da bude s nama, da jede, da predahne, što nam je onda stalo do toga da li mu služimo u ovome ili onome?“ (17,6).
Kako je ovo poučno! Naglasak je: posvećuj se preko onoga što ti Providnost donese, odnosno što ti Bog dade. Možda će netko reći: nije Bog nego poglavarica. Ako je i tako, Bog će to pretvoriti u poseban blagoslov ako se to prihvati iz ljubavi prema Bogu. Najveća opasnost su naše lukave igre da neke stvari postignemo, a onda uvjeravamo sebe i druge kako je to prava stvar za naše posvećenje. Ovo sigurno nije put značajnijeg posvećenja, nego izbjegavanja „svoga križa“ i biranje nekog drugog. Volja Božja nije u tome da mu dajemo ono što mi hoćemo, nego da primamo ono što on hoće od nas.“ ( Iz predavanja o. Zdenka Križića)