Blago onome koji hodi po zakonu Gospodnjemu


Blago onome koji hod po zakonu Gospodnjemu, čuvši te riječi nisam mogla a da se ne sjetim koliko puta svakodnevno zazivamo Boga okrivljavajući ga za svoje nedaće, a pritom sami sebe uzdižemo do savršenstva i uvijek nam je netko drugi kriv za sve loše što nam se dešava.

Teško je ne primijetiti koliko je današnji čovjek žureći za  materijalnim dobrima zapostavio sve one dobre strane ljudskoga bića. Ljudi gotovo da su i prestali razgovarati, poneka svađa ili gruba riječ tek je nešto što možemo uputiti sugovorniku ili svome bližnjemu bilo na poslu ili u obitelji. Danas dok su mediji toliko uznapredovali da je sve blizu i mnogo toga lako dostupno, čovjek je zaboravio na dar koji svoje korijene vuče u dalekoj prošlosti, to je dar govora. Dar kojem možemo učiniti toliko dobra, no nažalost ako ga krivo upotrijebimo i mnogo zla.

Današnji čovjek uzor traži u ljudima i mjestima upitna morala. Poštenje, rad, suosjećajnost, susretljivost gotovo više da i nemaju cijenu i polako ih zamjenjuju otresitost, nemar, nerad i sami sebi stvaramo začarani krug iz kojega je teško izići. U takvome društvu zar je čudno kad vlada kriza? Nije. Sami sebi stvaramo ozračje u kojem živimo i današnja situaciju u društvu je samo preslika našega ponašanja.

Možemo li prosperirati u takvome društvu? Teško, sve ono što postignemo nema vrijednosti jer čovjek gotovo ničim nije zadovoljan, uvijek želi više od onoga što ima. Betonska zgrada nije dom, to su samo hladne zidine u kojima nema života, nema ljubavi, nema mira. Kuća postaje dom tek kada u njoj žive ljudi koji se razumiju, vole i poštuju. Dom pun ljubavi je preduvjet za stasanje djece u mlade i kompletne ljude, ljude koji će na sebe moči prihvatiti teret svakodnevne borbe za pravednost.

Nije sve tako crno, još uvijek postoje obitelji koje njeguju Božje zakone i koji ih poštuju više no civilne znajući da će ih oni uvijek voditi ispravnom stazom. Budimo i mi oni koji hode po toj stazi…