Biti s Kristom preko evanđeoskog lika

Terezija ima iskustvo da Bog želi takvo prijateljstvo. Da Bog želi takvo prijateljstvo. Da Bog želi da to bude posve transparentno, otvoreno, iskreno. Da bi to moglo biti, jasno da osoba mora imati svijest da je od Boga voljena, mora imati svijest da te Bog poznaje više nego što samoga sebe poznaješ., mora imati svijest da te Bog prihvaća, bez obzira na sve slabosti koje nosiš. Samo onda ova svijest daje mogućnost te spontanosti. Nakon jedne molitve gospodinu, popraćene jačim riječima, ona nakon toga nadodaje, knjiga Moj život, pogl. 37, br 9: „To i druge stvari usudila sam se reći…No poneki put ljubav toliko smete da ne znam za sebe, nego se cijelom svojom pameću dajem na ove tužaljke. I sve mi to podnosi gospodin.“ Terezija nekada u molitvi osjeti da je pretjerala, kao što i mi nekada možemo osjetiti prema osobi koju volimo da smo malo pretjerali. Ali opet zna, za zlo mi neće uzeti i ne može.
 Jasno da prava ljubav zahtjeva i respekt. Respekt nije da sada možeš voljeti tako nezrelo, rekli bismo dječje, ne djetinje, da ne respektiraš. Dijete kada voli oca ili majku, ono ne respektira njihovu slobodu, nego inzistira kada hoće, kada mu treba kupiti neku igračku. Plače, buni se, reagira na sve moguće načine. Ono voli roditelje, ali ne respektira. Jasno, ta dječja ljubav još nije zrela ljubav. Iako u mnogočemu nekada je bolja od mnogih onih, pod navodnicima, zrelih koji si štošta dopuštaju.
 Ona jednostavno poznaje Gospodina i zna da se On ne može na nju naljutiti, jer ona Njega voli. U Putu savršenosti, pogl. 23, br 3, kaže: „Moj Bog nije nimalo osjetljiv; on ne gleda na sitnice.“ Što znači zapravo da mnoge stvari zbog čega ljudi dižu prašinu, Bog uopće ne diže. (…)
 Snaga ljubavi je ta koja nam otkriva odmah što drugi treba, očekuje i što mu je drago. To se ne može spoznati nekim razglabanjem intelektualnim, nego snagom ljubavi. I osoba, kada nekog voli, zna kako će joj ugađati. Stoga je u tom smislu, u pozitivnom smislu, ljubav povezana s fantazijom. Mašta pomaže da uvijek iznalaziš nove metode kako nekoga obradovati, kako ga učiniti sretnim.
 Osim ovog oblika, direktnog odnosa s Gospodinom licem u lice i srcem u srce, Terezija za svoju molitvu sabranosti nudi i drugi način, a taj je susresti se s Kristom i biti s Njim preko nekog evanđeoskog lika, koji razgovara s Isusom.
 U susretu tog lika s Isusom, Terezija zauzima mjesto te osobe te onda s Isusom razgovara. Sluša što bi njoj rekao da nju danas susretne, kao što je susreo tu osobu. To je jedan oblik meditacije te evanđeoske scene u kojoj je ona prisutna. Ona prisutna u svoj istini, spontanosti, iskrenosti. Tako da joj Isus može reći svu istinu o njoj samoj. Ova meditacija nije ista kao one metodičke koje predlažu priručnici toga vremena i gdje je tema jedna generalna ideja koja se treba razviti. Bilo koji događaj, bilo koji dar, bilo o Božjem sudu, paklu, o ništavnosti, o grijesima.
 Kod Terezije to nije sistematizirano, nego ostavljeno slobodi i spontanosti. Tu nije sada pitanje opterećivati razum – što treba Isusu reći, ili opterećivati razum što bi Isus tebi trebao reći, nego jednostavno sloboda – Isus će reći. Isus će reći, srce će ti razumjeti. Tako da je nit vodilja u procesu te meditacije ljubav.
 Znamo koliko je voljela evanđeoske scene iz Muke Kristove. Dovoljno je pročitati Moj život, recimo pogl. 9, br. 3: „No ovaj put mi je, čini mi se, prikoristilo više ovo sa slikom o kojoj govorim, jer se više gotovo nisam pouzdavala u sebe i sve sam svoje pouzdanje stavljala u Boga. Čini mi se da sam mu rekla tada kako se neću dignuti odavde sve dok mi ne učini što sam ga molila. Sigurno vjerujem da mi je koristilo, jer sam se otada jako popravljala.