Biskup Šaško predvodio slavlje blagdana sv. Ladislava u katedrali

Povodom Spomen-godine posvećene sv. Ladislavu kralju na njegov blagdan u utorak 27. lipnja euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. U koncelebraciji bili su rektor katedrale preč. Josip Kuhtić i mons. Juraj Batelja. Misi su nazočili i mađarski veleposlanik u Hrvatskoj Jozsef Magyar i ravnatelj Mađarskoga instituta u Zagrebu dr. Dinka Šokčevića sa suradnicima.

Uvodeći u slavlje, biskup Šaško rekao je kako „slavimo blagdan svetoga Ladislava, kralja, utemeljitelja Zagrebačke biskupije i zaštitnika naše nadbiskupije. Današnje je slavlje obogaćeno posebnim povodom i posebnom prisutnošću. Poseban je povod Spomen-godina posvećena sv. Ladislavu koja se slavi u Mađarskoj, a koju s nama večeras žele podijeliti pripadnici mađarskoga naroda u Zagrebu i Hrvatskoj te gosti iz Mađarske. Ta Godina je vezana uz 825. obljetnicu proglašenja svetim i uz 940. obljetnicu krunidbe kralja Ladislava. Ova liturgija povezuje prošlost i sadašnjost, povezuje hrvatski, mađarski i latinski jezik, ali ponajprije povezuje nas vjernike u otajstvu Božje ljubavi po Duhu Svetome. Nakon današnjega simpozija povjesničara o sv. Ladislavu i njegovu dobu, ovdje smo sa svetim Ladislavom u našemu dobu”.

Na početku homilije biskup Šaško je rekao, kako u Rimskome martirologiju za svetoga Ladislava piše da je tijekom svoje vladavine ponovno uspostavio kršćanske zakone koje je donio sveti Stjepan, obnovio običaje dajući i sam krjepostan primjer života; marljivo je promicao kršćansku vjeru u Hrvatskoj, sjedinjenoj s Ugarskim Kraljevstvom, utemeljivši u Zagrebu biskupsko sjedište. Ne čini se nimalo lako danas povezivati vladare, državnike, političare sa svetošću; govoriti o svetosti onih koji upravljaju narodima i neposredno utječu na događanja u društvu; koji odlučuju o odnosima s pozicije zemaljske moći i koji ne pripadaju siromašnima. Pa ipak, svetost je svevremena i zato je potrebno vidjeti u čemu je to kralj Ladislav postao primjerom za svaki kršćanski život, u svakome vremenu i okolnostima. Njegovo je poslanje bilo upravljati državom i narodom. U tome je poslanju očitovao napor da se duhovno i moralno obnovi i kler i vjernički puk u skladu s velikom reformom pape Grgura VII. cijele Crkve, kako se običava reći: in capite et in membris, rekao je biskup, te podsjetio da Ladislav nije imao nasljedno pravo, već ga je na prijestolje doveo izbor, zbog njegova krjeposna života.

„Nastojao je vladati po Božjoj volji, a ne po sebičnosti. Radi toga je pročišćavao običaje, obnavljao rad sudova i podizao svijest o pravednosti i nepristranosti. Očito da je zbog toga sazvana i Sinoda u Szabolcsu 1092. godine, kojom je u vrijeme osnutka Zagrebačke biskupije kralj i predsjedao. Vodila ga je želja da kršćanska vjera postane stožerom zakonodavstva i temeljem za društveni boljitak. Borio se protiv pohlepe i njegovao skromnost na divljenje svojih dvorjana. Bio je posvećen molitvi i razmatranju duhovnoga štiva, što je u njemu jačalo evanđeosku ljubav. Smatrao je izgubljenim onaj dan u kojemu nije učinio dobro ili spriječio zlo. U svome je kraljevstvu liječio rane, nastale brojnim pobunama i zbog raznih krivovjerja, ujedinjujući narod u kršćanskoj vjeri. Živio je u vremenu, kada je Europa osjećala krik kršćanske braće i sestara pod turskim osvajačem u Svetoj zemlji i bio je spreman uputiti se tamo, pripremivši vojsku za plemenito djelo pomaganja ljudima u nevolji. No, bolest i smrt bile su brže od ostvarivanja njegovih nakana”.

Nadalje je propovjednik podsjetio kako se prošle godine u katedrali slavio sv. Martin koji je ostao u memoriji Crkve po daru polovine svoga plašta siromahu. „Danas nas ovdje u Zagrebu sa svetim Ladislavom ponovno povezuje isti predmet – plašt”. U tom je kontekstu naglasio kako riznica katedrale čuva plašt kralja Ladislava, „za neke zanimljiv predmet iz 11. stoljeća, a za nas vjernike relikvija koja nas upućuje na svetost. Taj je plašt kasnije preoblikovan u misnicu. Na njemu su stručnjaci prepoznali dva lika: kralja i kraljicu, hrvatskoga kralja Zvonimira i njegovu ženu, kraljicu Jelenu Lijepu, sestru kralja Ladislava. Kada je plašt preoblikovan u misnicu, između dva lika unesen je križ. Upravo to pokazuje da križ pročišćuje i mijenja odnose; da se povijest kojoj je križ u središte živi drukčije. Mislim da bi nas na to trebao potaknuti taj skoro tisuću godina star predmet koji je nosio sveti Utemeljitelj naše biskupije. To je u skladu s njegovim nastojanjem da naš osobni i društveni život bude prožet vrijednostima o kojima svjedoči Kristov križ. Kristov križ povezuje u ljubavi.

Tamo pak gdje je nestala požrtvovnost, briga i ljubav za druge; gdje je ovladala sebičnost, nastaju i razvijaju se sukobi. Tako i sveti Ladislav i naši narodni hrvatski vladari ulaze u suvremenost i govore nam da ostanemo pod plaštem Božje ljubavi, darovane u Kristovoj žrtvi, slavljenoj u euharistiji koja ima snagu preobražavati živote. Taj nas plašt upućuje na istinu da se u Europi ne mogu uspostaviti dublji odnosi bez kršćanskih vrijednosti koje su oblikovale zajedništvo naroda i država. Političke odluke i isključivo politički odnosi nisu dovoljni da bi se istkao plašt europske ‘casule’, ‘kućice’ ili kako običava reći papa Franjo – zajedničkoga doma. Europa je bila i ostala fino tkanje u kojemu je prepoznatljiv kršćanski duh i gibanje Božje ruke”.

Na kraju homilije biskup je potaknuo vjernike da pristupite oltaru svetoga Ladislava u dnu lijeve lađe zagrebačke prvostolnice i pomole se najprije za Crkvu, za domovinu, za one kojima je povjerena služba vodstva, moleći istu onu snagu Duha koja je vodila toga zaštitnika, jednoga svetoga kršćanskog vladara. Euharistijsko slavlje pjevanjem je uveličao Zbor Svetoga Martina iz Budimpešte, koji je po završetku mise održao koncert s gregorijanskim napjevima i himnom sv. Ladislavu. (IKA)