Biskup Šaško predvodio pobožnost križnog puta i euharistijsko slavlje prigodom korizmenog susreta hrvatskih branitelja

“Polazeći na Križni put u ovakvome zajedništvu, na protekla desetljeća i godine, u kojima je branjena hrvatska domovina, gledamo svjetlom vjere, dopiremo do značenja koje nadilazi političke razloge, ciljeve i zemaljske okvire. U tome povijesnom hodu zahvalno prepoznajemo Božju prisutnost, a na svakoj postaji susrećemo otajstvo koje u sebi spaja prošlost i sadašnjost. Ovim hodom zahvaljujemo za ljude koji su svojom vjerom i ljubavlju čuvali nadu u nama; nadahnuti istinom i dobrom druge oduševljavali; svojom žrtvom ublažavali patnju svojih bližnjih. U ovaj hod ugrađujemo osobito ono što je čuvano u srcima; iskustva koja poznaje samo Bog: bol i samoću, tugu i tjeskobu, razočaranja i pouzdanje. Na svakoj postaji imamo što reći Gospodinu i iznijeti mu naše nakane u molitvi za Crkvu, domovinu i narod, jer ne možemo, jer ne smijemo biti ravnodušni: kada se na nedužne tovari teret krivnje, kada se savjest želi ukloniti ili prekriti zemaljskim interesima, kada se siromahu oduzima radost, kada padove slabih činimo još težima, kada se niječe istina, kada se kuju spletke i iznose klevete, kada se oduzima dostojanstvo i ponižava, kada se izručuje nepravdi, kada se bičuje i razapinje, kada se zatvara obzor vječnosti…Četrnaest postaja Kristove i naše boli; jedan hod za povratak na put radosti po Kristu, s Kristom i u Kristu.” Riječi su to iz uvoda u pobožnost križnog puta kojeg je u zagrebačkoj katedrali u petak 29. ožujka 2019. godine predvodio pomoćni biskup zagrebački za tradicionalnog korizmenog susreta hrvatskih branitelja, članova obitelji branitelja, ratnih vojnih invalida, udovica, djece i roditelja poginulih, nestalih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja. Nakon pobožnosti križnog puta uslijedilo je euharistijsko slavlje. U uvodu u slavlje biskup Šaško je rekao kako je “ovaj naš godišnji susret ujedno i naše hodočašće na grob blaženoga Alojzija Stepinca, čiji zagovor zazivamo, moleći ustrajnost u pouzdanju i svjedočenju.” Tumačeći u homiliji Božju riječ iz liturgijskih čitanja o temelju ljubavi prema Bogu i bližnjemu, biskup Šaško je istaknuo da smo pozvani trajno razmatrati te poticaje, jer se sve zapovijedi – kako kaže naš Gospodin – svode na tu jednu, oblikovanu s pomoću dva izrijeka o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Navevši neobičnost Isusova poziva da ljubimo bližnjega svoga kao sebe samoga, biskup Šaško je istaknuo kako se ne radi o sebeljublju kojega ne nedostaje u povijesti, nego je tu ljubav potrebno prevesti kao: željeti sebi dobro, te to isto primijeniti na bližnje. No, želimo li uistinu sebi dobro? Volimo li sebe u evanđeoskome smislu? Poteškoća u tim pitanjima nastaje onda kada zaboravimo izvorište ljubavi, a ono je u Bogu. Polazište za ljubav prema drugomu čovjeku dolazi ne samo iz svijesti nego i iz iskustva da me Bog voli, da sam stvoren radi radosti zajedništva s njime. Vjera je prije svega drugoga prihvaćanja neizmjerne ljubavi koja šalje svoga Sina da bi čovjeku oprostio i vratio mu radost. Ta ljubav, koja traži dobro, očito se tiče i ljubavi prema domovini, ljubavi ljudi koji tvore domovinu Hrvatsku, jer Hrvatska su ponajprije ljudi. “Iz mnogih okolnosti u kojima se nalazimo, iz mnogih pojava koje su nam vidljive kao da moramo zaključiti da Hrvatska ne voli samu sebe. Da bi se Hrvatska mogla voljeti, nužno mora spoznati tko je, kakva je, kakva želi biti. Da bismo to spoznali najkraći je put upravo onaj koji vodi do najljepšega što ju je oblikovalo: ljubav koja se žrtvuje za bližnje (usp. Iv 15, 13)”, rekao je biskup Šaško obračajući se u nastavku homilije braniteljima. “Vaša prisutnost ujedno pita: Kakva je to ljubav koja ne štiti najdragocjenije, koja sebe ranjava i ponižava? Kakva je ljubav koja ne vodi brigu da bude vidljiva istina te da se istakne što je pogubno za istinu i za ljubav? Gledajući i živeći sadašnju hrvatsku stvarnost, osjećamo razna prekrivanja do mjere stvaranja krinke. Tako su se na istoj ravni, ali nejasno, pomiješano, našle sastavnice koje je teško razlučiti, ako se isključi kriterij istine i ljubavi. Tako ono što je u vremenu oblikovanja sadašnje Hrvatske izgledalo nemogućim postaje ne samo mogućim, nego i poželjnim i promicanim. U tome uvijek imamo pred sobom vrijeme, vrijednosni sustav, ljude koji su zastupali ideologiju koja se protivila Hrvatskoj, građenoj u čežnji za slobodom, istinom i ljubavlju. Zapravo je nevjerojatno kojom se brzinom unose razgrađujući elementi u hrvatski identitet i oživljuju načini razmišljanja, govorenja i ponašanja koji su bili poraženi u obrani domovine. Iz toga je razumljivo i to da su bili prozivani, a sve su više i ušutkani oni koji su upozoravali na ostatke komunističkoga sustava kao ozbiljnu smetnju zdravomu duhovnom razvoju Hrvatske. I ono što je najgore: hrvatski se narod počeo povlačiti, ponovno je naučio šaptati i ne zamjerati se, kada je to potrebno, kada vidi da se čisti izvor pretvara u kaljužu. Ma koliko se o toj temi nikada istinski u Hrvatskoj nije otvorila rasprava, jer su pojedini nositelji te totalitarne ideologije još uvijek zaštićeni ili njezinu dinamiku produžuju određeni nasljednici; ma koliko se željelo sve koji na to upozoravaju obescijeniti i ukloniti kao nevrijedne pozornosti, sve poteškoće vode do tih korijena koji su brižno zalijevani i održavani na životu.” Istaknuvši da se u suvremenim zamršenim odnosima i Crkva nalazi u opasnosti da se njome manipulira, biskup Šaško je rekao: ” Na nama je, na svima nama naviještati Radosnu Kristovu vijest, otvarati darove spasenja koji su povjereni Crkvi, biti otvorenima za razgovor sa svima, ali se ni od koga ne dati kupiti, ucjenjivati, nikomu se dodvoravati i stvarati dojam o podupiranju onoga što ne odražava kršćanske vrjednote. Braćo i sestre, to vrijedi i onda, kada sami nismo dostojni kršćanskoga imena, kada vidimo koliko nam je potrebno obraćenje. Zato trebamo učiti i ohrabriti se u ljubavi prema sebi po mjeri Evanđelja. Ako se mi ne poštujemo i ne volimo, to vjerojatno neće učiniti ni drugi. Ako nas voli Bog – a to nam je toliko puta pokazao – zašto mi sebe ne volimo; zašto Hrvatska samu sebe mrzi? Evanđelje ne ostavlja to pitanje otvorenim, nego nas potiče na ispravnu ljubav prema samima sebi koja je blagodat za svakoga čovjeka. Hrvatska ju je živjela u okrutnome ratu po vama, braćo i sestre. I dok i danas neki govore da nas je rat podijelio, treba jasno isticati da nas je rat ujedinio. Podjele koje živimo sežu u doba komunizma. Rat je – uz bezbroj boli i razdora – ipak rodio nevjerojatno zajedništvo i snagu koja nije mrzila – ni druge ni sebe. I sada, kada je teško, kada se na tolikim mjestima ispod navučene hrvatske krinke naziru boje i posljedice totalitarizma, pozvani smo imati pouzdanja u Gospodina koji nas poziva da nesebično zavolimo i sebe.” Prije završnog blagoslova, biskup Šaško je pozvao okupljene branitelje na grob bl. Alojzija Stepinca gdje su zajedno izmolili molitvu za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, tog svjedoka čiste savjesti i primjera čiste i nesebične ljubavi prema hrvatskoj Domovini.