Bez praštanja molitva nema vrijednosti

Razmišljajući o molbenici „Oprosti nam duge naše…“  Terezija dolazi do zaključka da ona nema kome oprostiti: Ona moli: „Neka mi oprosti Gospodine Vaš Sin, jer meni nitko nije nanio nepravdu, pa tako nisam imala što oprostiti zbog vas. Jer meni se čini da bi ja bilo što oprostila zato da Vi meni oprostite i da ispunim Vašu volju bez uvjeta. Ali opet ne znam što bi učinila na djelu kada bi me okrivili bez krivnje… Po Isusu molim Vječnoga Oca da mi oprosti moje dugove i velike grijehe jer ja nisam imala kome oprostiti, niti što, a svakoga dana imam što da mi oprosti i da mi dade milost da jednoga dana imadnem nešto priložiti da to molim“ (36,2 bilješka, bilješka 4 poglavlja 37).
Cenzor je vidio da njezina postavka nije teološki ispravna, jer ne prašta se samo ono loše što nam se učinilo, a nismo bili krivi, nego treba praštati i ono loše što nam se učinilo a bilo smo krivi.
Terezija ustvrđuje da su naše uvrede redovito povezane sa našom navezanošću na čast i ponos. Što više držimo do svoje časti to nam i uvrede padaju teže, a onda i praštanje teško ide.
Terezija daje primjer nekih redovničkih borbi za akademskim prestižem i titulama, znajući da piše sestrama upozorava na neke konkretne napasti u samostanima: „Gledajte, sestre, da nečastivi nije zaboravio na nas kada su u pitanju časti. I on izmišlja svoje časti u samostanima i postavlja svoje zakone po kojima se penje i spušta u dostojanstvu, kao i kod onih u svijetu… Otkriva i razloge zbog čega netko i po Božju ima neka prava. Tako među nama, ona koja je bila priorica, mora postati nesposobna za neke niže službe; uvažavanje one koja je starija, jer na to ne zaboravljamo, a kadikad nam se čak učini da smo u tome zaslužne, zato što tako nalaže Red. To je za smijanje ili za plakanje, što je već razložnije. Bog nas oslobodio samostana gdje ima častoljublja! Nikada se u njemu puno ne časti Bog. Bože mili, kakve li velike besmislice! – da redovnici svoju čast ulažu u neke stvarčice nad kojima se ja zgražam“ (36,5-6, te bilješka 4).
Borbe za prestiže i časti su opasan put koji može osobu posve udaljiti sa puta k Savršenosti. Osobe koje puno drže do svoje časti postaju razdražljive, lako se povrijede, nemaju dobre odnose sa drugima, te postaju sve manje sposobne za praštanje. Što je još gore, lako se uvjeri da puno prašta drugima, a prašta zapravo „one stvarčice, kako će reći Terezija, koje nisu bile ni uvreda, ni nepravda, niti išta“ da bi onda mogao doći pred Gospodina i moliti praštanje, jer i on tobože prašta (36,6).
Terezija naglašava kako je naše praštanje od bitne važnosti za molitvu jer bez njega ne možemo primiti Božje oproštenje, a bez toga molitva nema nikakvu posebnu snagu. Praštanje se ne može nadomjestiti ničim drugim. Terezija veli: „Koliko li mora cijeniti Gospodin to što se međusobno ljubimo! Jer dobri Isus je mogao podastrijeti Ocu nešto drugo, kao npr: Oprosti nam Gospodine zato što mnogo činimo pokoru, ili pak zato što mnogo molimo i postimo, i ostavili smo sve poradi Vas i ljubimo Vas iznad svega….; nego jer nas poznaje kao velike prijatelje ove crne časti, i traži baš to što je od nas najteže postići, a Njegovu Ocu je najdraže“ (36,7).
Potom kategorički upozorava i ustvrđuje: „Ako koja djelom ne oprosti bilo kakvu uvredu, koliko god teška bila, a ne ove sitnice koje se nazivaju uvredama, neka se ne uzdaje puno u svoju molitvu“ (36,8). Jer sa praštanjem od srca se može zadobiti više milosti, nego li bi mogao steći netko „za deset godina po patnjama koje je uzeo sam od sebe“ (36,9).
Primjer svećenika i laika iz vremena kršćanskih progona….