Ante portas

Isusovi učenici, nakon Isusove smrti, kriju se iza zatvorenih i zaključanih vrata. Isus za sebe kaže: „Ja sam vrata.“ (Ivan 10,9). Rim se je tresao od straha, jer je Hanibal bio „pred vratima“.

Hrvatskoj su se otvorila vrata NATO-a. Hrvatska stoji pred vratima Europske Unije. Političari kažu da će u izbornoj kampanji ići „od vrata do vrata“.
Kako s državama, narodima, tako je i s pojedincima. Uvijek postoje pred nama neka vrata. Otvorena ili zatvorena. Svakog dana, na desetke puta, kroz nekakva vrata prolazimo, neka otvaramo, neka zatvaramo, neka pritvaramo. Jedna pak otključavamo, a druga zaključavamo.

Vama je netko, pred nosom, zatvorio neka vrata i vi sada čekate ne bi li vam se nekakva druga vrata otvorila. Vrata, taj čovjekov izum, u biti su simbol svega kroz što čovjek u životu prolazi. Od svojeg ulaska u život, pa do svojeg izlaska iz života. Često čujemo uzrečicu „njemu (ili njoj) su sva vrata otvorena“. Kada čovjek, u današnjem svijetu, to čuje za sebe onda to znači samo jedno – uspio je.

Svako otvaranje vrata u sebi nosi dozu misterije, tajnovitosti, potencijalnog iščekivanja i iznenađenja. Svako zatvaranje vrata nije isto. Jedno može sa sobom donijeti radost, olakšanje, spas, ali isto tako može donijeti puno jada, tuge, pa i bijesa. Izraz „proći kroz vrata“ znači riskirati, iskušati sreću, iskoristiti prigodu, pokušati. Možda s druge strane budemo ugodno iznenađeni i možda otkrijemo neke lijepe stvari s druge strane vrata. Ali proći kroz vrata je i određeni rizik. U prostoru, u kojem se već nalazimo, vjerojatno vidimo i poznajemo sve ono što nas okružuje – i tu nas nije lako ustrašiti. Ali ako napustimo ovaj prostor, možda nas s druge strane čekaju jako neugodne stvari i situacije.

Prolazak kroz vrata znači imati hrabrosti napustiti ono što je sigurno i poznato i ući u nešto nepoznato i nesigurno. Šale se neki na račun vrata, pa kažu da kada muškarac otvara vrata automobila ženi ili je automobil nov ili je u pitanju nova žena. Kažu kako lijepa riječ i željezna vrata otvara, ali bojim se da su neke poslovice i uzrečice odavno izišle iz mode.

Danas laskanje, ulizivanje, dodvoravanje, i riječi koje neki žele čuti, otvore mnoga vrata, ali kratko ona ostaju otvorena. Za čas vam ih – pokažu: „Tamo su ti vrata!“
Na vratima se događaju čudne i dramatične stvari.

Bog i ljudi kucaju na naša vrata. Ne otvaraju ih, jer vrata na našem srcu kvaku imaju samo iznutra i jedino ih mi možemo otvoriti. I Bogu i bližnjemu.

I Istina kuca na naša vrata, a mi kažemo: „Odlazi, ja Istinu čekam.“ I Istina ode. Čudno, zar ne? Ali nažalost istinito. Ipak jedno je najvažnije od svega kada su vrata u pitanju. Ako su to naša vrata važno je znati kome ih otvaramo i koga kroz njih pripuštamo. Ako su to vrata kroz koja mi želimo proći važno je znati kamo mi to idemo. I ono najbitnije od svega – tko je ključar vrata. Jer tko ima ključ taj odlučuje o svemu. Jesmo li mi svoje ključeve odavno posijali, izgubili, darovali, prodali ili smo samo zaboravili gdje smo ih ostavili?

Sjetite se rečenice koju je Bilbo Baggins, u „Gospodaru prstenova“, rekao Frodu: „Opasno je Frodo, odlaziti od svojih vrata. Ugaziš na cestu i ako ne stojiš čvrsto nogama na tlu, pojma nemaš gdje te noge mogu odnijeti.» (I. U.)

Zato važno je stajati čvrsto na tlu, znati tko smo, kamo idemo i koga želimo i smijemo pustiti kroz vrata svoga srca. Samo Isusa, njega jedino i s Njim Duha Svetoga.

Karmel, Marija Bistrica
26. 04. 2009.