Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom


Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje če biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti,počastit če ga moj otac. (Iv 12,26)

Služiti, zar danas uopće poznajemo tu riječ? U modernome, materijalističkom svijetu svi nekuda žurimo, a da pri tom zaboravljamo od kuda smo krenuli i kojem cilju idemo. Žurno zgrčemo materijalna dobra pri tome misleči samo na to koliko smo „bogati“, a da zapravo nikada nismo osjetili onu pravu istinsku sreću.

Služenje Bogu ostavljamo svećenicima, jer mi kao nismo pozvani u tu službu. I tako živimo iz dana u dan pritom se pitajući zašto nas neprekidno mimoilazi sreća. Kako bi bili sretni kada trčeći za materijalnim bogatstvom zaboravljamo na ono mnogo vrednije, a to je duhovno. Poput malodušnika zaboravljamo da smo stvoreni od Boga i da sve što imamo od njega primismo.

Zar je tako teško shvatiti da smo svi mi pozvani služiti Bogu i to talentima koje od njega dobismo. Prava sreća nalazi se u Kristu i toga trebamo biti svijesni svakoga trenutka u svome životu. Bogati postajemo u onom trenutku kada smo spremni ostaviti sve loše što nas okružuje i zagledati se u Isusa.

Ako nam se pritom čini da smo izgubili sve i da nemamo ništa, ne očajavajmo jer več u drugome trenutku Bog će nam sve mnogostruko vratiti. Budimo spremni prihvatiti svoj križ onim žarom kojim ga je Isus prihvatio za nas. Pronađimo u tome sreću jer smo kroz križ najbliži svome Spasitelju.

Strpljivim nošenjem svoga križa pokazujemo Isusu koliko ga ljubimo. Imajmo hrabrosti oprostiti ljudima oko sebe i moliti za oprost one koje smo slučajno povrijedili težinom svoga križa, ta svi smo mi ljudi stvoreni od jednoga Oca i svi zajedno krećemo ka istome cilju, a to je put u viječnost. Karta za taj život nalazi se upravo u našoj spremnosti služenja i suživota s drugima.