Prenošenje života: rađanje i odgajanje

karmel-bistrica kolumnaSveti roditelji sv. Male Terezije imaju što reći i današnjim mladim supružnicima. Zeliji i Ljudevitu život u braku i otvaranje životu u početku nije bilo jednostavno. Trebali su shvatiti da ljubiti Boga  svim srcem  znači darovati svu energiju bračnom paru, kao što se i Otac nebeski brine za svoja stvorenja, nastavljajući izgrađivati svoju Crkvu kao obitelj sinova Božjih.  Iskreno traženje Božje volje i otvorenost savjetima jednog svećenika koji ih je duhovno vodio, pomogli su im razumjeti ljepotu bračnog poziva kojeg su željeli živjeti u uzdržljivosti. Iz njihova bračnog zajedništva rođeno je devetero djece koji su radošću ispunili njihove živote. “Otkad imamo našu djecu, naše su se ideje malo izmjenile, ne živimo više nego za njih i to je naša sreća i ne nalazimo je osim u njima. Sve nam uspijeva sretno, svijet nam više ne stvara poteškoće. Za mene su djeca velika nagrada stoga sam ih željela imati puno, da ih odgojim za nebo. Među njima već četvero njih su na sigurnom, a ostali, da ostali će otići isto u Kraljevstvo nebesko ispunjeni mnogim zaslugama, jer će se duže boriti na zemlji” ( Obit. pisma br. 192).  Ovdje naziremo neke bitne aspekte koji nam otkrivaju na koji način živjeti odnos s djecom, a što danas obitelji trebaju ponovno otkriti. Rođenje djeteta je uvijek jedan dar pa sve ako će njegov život i biti kratak i s puno poteškoća, jer dolazi od Boga i vodi k Bogu. Odgajati znači upoznati vlastito porijeklo, upoznati Oca, učiti čeznuti za nebom, prihvaćajući životne poteškoće, obveze, trpljenja, kao jednu pripremu, kao nešto dragocjeno ukoliko se prihvati s povjerenjem i ljubavlju kao dio puta koji vodi k cilju, te čini da raste vrijednost same osobe.  Sve ovo je uvjerljivo i postaje istina koja odgaja savjest i daje snagu na putu, posebno kada to djeca mogu vidjeti kod svojih roditelja, kao nešto što daje smisao svakom djelovanju u vremenu. Težnja Zelije da bude sveta ona i njena obitelj bila je trajna, unatoč svjesnosti osobnih granica i izgubljenog vremena.Ona piše: ” Želim biti sveta, no neće biti lako jer ima tu mnogo toga za stesati i drvo je tvrdo poput jednog kamena. Bilo bi bolje da se počelo ranije, kad je bilo manje teško, no bolje ikad nego nikad” (Obit. pisma br.110).  Ona piše svome bratu: ” Vidim i drago mi je da si jako cijenjen u Lisieuxu, postaješ vrijedna osoba i zbog toga sam sretna, ali prije svega želim da ti budeš svet” (Obit. pisma br.116).  Također  i prema Leoniji, kćerki s teškim karakterom za koju su u školi rekli da je ” jedna teška djevojčica”, iako svjesni njenih ograničenosti; ” sirota djevojčica prekrivena je nedostacima kao ogrtačem. Nije lako s njom” (Obit. pisma br.185),  ali unatoč tome ne nedostaje povjerenje hranjeno vjerom u dobrotu Božju, kao i potpuno predanje u njegov plan spasenja o čemu svjedoče i ove riječi :” Dobri Bog je tako milosrdan i ja sam se uvijek nadala u Njega i još se uvijek nadam” (isto). Iz svjedočenja sv. Male Terezije dobro poznajemo veliku intimnost njenoga oca Ljudevita s Bogom, koja se očitovala čak i na njegovu licu.  U “Povijesti jedne duše” (Rukopis A, 60) ona piše: ” Ponekad su njegove oči bile tako svijetle od ganuća da se prisiljavao zadržati suze, činilo se kao da nije više na zemlji, toliko je njegova duša bila uronjena u vječne istine”. U (Rukopisu A, 63) piše: ” bilo mi je dosta gledati ga, da bih shvatila kako mole sveci”. U svjesnom stanju za vrijeme njegove bolesti, iako se osjećao poniženim, Ljudevit je ponavljao:  ” Sve na veću slavu Božju!”. U ovakvom ozračju, duhovno je bit života i stvari se osvjetljavaju u perspektivi vječnosti i to na jedan prirodan način. Obitelj tako može zadobiti svoju izvornu karakteristiku a ta je da bude ” prvo mjesto gdje učimo komunicirati”, podrazumijevajući pod “komunikacijom otkriće i izgradnju bliskosti”, a što je u današnjem društvu  često neprihvaćeno (Iz poruke sv. Oca Franje za 49. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, 17. svibnja 2015).

         Jedan bračni par osjećajan, ugodan i velikodušan

         Briga za drugoga i zahvalnost za njegovo postojanje takvog kakav je, vježbana u bračnim odnosima i darivana u brizi za moralni i duhovni rast djece, očitovala se u obitelji Martin posebno kroz: velikodušnu ljubav, brigu za siromahe i one koji su u potrebi. Ljubav prema Bogu nedjeljiva je od ljubavi prema bližnjemu, na poseban način kad netko ima potrebu pomoći. Mnogi su primjeri u životu Zelie i Ljudevita koji jasno pokazuju ljepotu darivanja prema bližnjemu započevši od radnica u vlastitoj radionici čipki prema kojima se ponašaju kao prema kćerima (usp. Obit. pisma br. 29), jer su udovi Kristovi i osobe koje se posebno nalaze u Božjem srcu ( usp. Radost Evanđelja 24.178). To je briga za kompletnu osobu tj. za njeno tijelo i dušu, koja će biti pravedno nagrađena, to je sjesti za isti stol brinući se za beskućnike, zatim utjeha i Božja blizina u trenutku prijelaza kada se traži svećenika kao i velikodušna pomoć bratu u ekonomskoj poteškoći, bivajući sretan da služiš radosti drugih kao i solidarnost u trpljenju s onim koji je pogođen žalošću, te posjeta bolesnicima. Briga za siromašne sa strane supružnika Martin proizlazi iz načina življenog siromaštva kojeg se želi unjeti u dušu njihove djece s konkretnim osjećajem prisutnosti Kristove, u istini njegova Evanđelja.  Njihova umjerenost nije nemarnost nego sklonost koja je suprotna težnji zatvaranja srca ili zatvaranja u vlastito vrijeme, vlastite energije, ili u vlastita duhovna i materijalna bogastva.