„Cor – dare“ (o daru srcem)


Dar. Dar-ovati. Prihvatiti srcem. Obradovati. Primiti za ruku. Ohrabriti. Utješiti. Dar-ovati je najveći dar koji se imade da-ti. Otvoriti. Postati djelom drugih… Oslobađati. Ponekada u mučnim trenucima, i od onoga što nas same čini zarobljenicima naših vlastitih svjetova.

Darovati, ne odustati od čovjeka. Kada je bolestan, biti uz njega, za njega. Ne odstupati. Ne izmicati. Ne! Biti tu. Podnositi patnju. Iscjeljivati strašne muke. Osnaživati u bolnim jecajima. Voljeti čovjeka se jedino može srcem! Ne umom, ne tijelom. Ne! Prvo… srcem! Srce je središte svega, središte ljubavi. Nedirnute. Neiskvarene. Neokaljane. Čiste poput dnevne svjetlosti…

Prići blago, strpljenjem, čovjeku pružiti priliku da nas upozna… Da se igra, postane naš prijatelj. Temelji zajedništva jedino se mogu ostvariti u sprijateljenosti dvaju duhova, u njihovoj krajnjoj otvorenosti Jednih Drugima. Tek uz snažnu prisutnost obaju zasebnih svjetova, obistinjuje se i dimenzija cjelokupnoga čovjeka, njegova izvornoga etosa čovještva… patosa istinske slobode…

Ne hraniti čovjeka lažima. Opsjenama. Zabludama. Naprotiv! Činiti ga ponosnim što postoji. Što govori! Što se smije! Što čini dobro! Izvori dubokih međuljudskih odnosa nalaze svoje prvotno izvorište u samim klicama i samoj namisli činjenja dobra. Bez dobra, nema ni dobre ljubavi!

Nastojanja da se približimo Jedni Drugima, da postanemo bliski, uvijek se očituju u susretu dviju Osoba. Štoviše, sama osobnost čovjeka po svojoj autentičnoj naravi, uvijek zadire u same pore Lica Druge Osobe. Susrećući Lice Drugoga susrećemo sami sebe u samima sebi…

Milost. Pomoći majci da unese svoje dijete u bus, dohvatiti nekoga pri naglom kočenju tramvaja, potapšati po ramenu obeshrabrena čovjeka… sve su to darovi. Ne-dati Drugome da padne… ne zaboraviti ga u danima kada je rođen, i nekim drugim značajnim trenucima njegova života.
Napose, odreći se čovjeka… zapravo znači izgubiti samoga sebe – te zadobiti 'apsolutno' ništa. Upravo je to odgovor na krikove koje u našoj mučnoj svakodnevnici neprestano ispušta suvremeno društvo. Gubimo se na raskrižjima, gdje su sva znakovlja već odavna postavljena.

Teturamo raznim pravcima, ne gledajući uopće smjerove kojima krivudamo. Bilo to zavoji, pune crte… Mi uvijek pretječemo, nadjačavamo Jedni Drugima. Čemu?
U daru treba do kraja predati dio sebe. Tada dar postaje osoban, i darovan od same srdačnosti srca. Bitnost takvoga darivanja, nadilazi puke forme raskalašenoga umatanja skupocjenih darova. Dar je prije svega uvijek negdje pritajeno odricanje.

Samožrtva. Kao takav oduvijek stanuje u nama, u našoj primisli… što dati… odgovor je jednostavan: Sebe! Najvrednije što možemo Jedni Drugima dati smo Mi sami. Ne, mobiteli! Ne, ogrlice s biserjem! Ne, večernje haljine! Ne, zlatno prstenje… miršljavim parfemi! Ne! Simbol darovanja jest uvijek i sam jedino istinska ljubav.