»Grešnik sam na kojeg je Gospodin svrnuo svoj pogled«

 “Crkva se ponekad dala zatvoriti u male stvari, u sitne propise. Međutim najvažnije je prvi navještaj: Isus Krist te spasio”, rekao je papa Franjo u podužem intervjuu objavljenom u četvrtak 19. rujna talijanskom isusovačkom časopisu u Civiltà Cattolica i istodobno u još šesnaest revija Družbe Isusove u čitavom svijetu.
 
U razgovoru koji je vodio o. Antoni Spadaro, papa Franjo govori o sebi, analizira ulogu Crkve danas, ukazuje na prioritete u pastoralnom djelovanju i odgovara na pitanja o naviještanju evanđelja. Razgovor je vođen u Papinom privatnom studiju u Domu svete Marte u tri navrata tijekom kolovoza.
 
Papa u razgovoru na čak trideset stranica, na kojima govori o svojoj prošlosti u Družbi Isusovoj te iznosi svoje misli o poslanju Crkve, sebe naziva “grešnikom na kojeg je Gospodin svrnuo svoj pogled”.
 
Zagrijati srca ljudi i kročiti s njima u tami

U intervjuu papa Franjo ističe da je ono što Crkva danas najviše treba “sposobnost da liječi rane i grije srca vjernika, blizina, bliskost… I treba krenuti od baze”. Crkvu vidim kao poljsku bolnicu nakon bitke. Beskorisno je, kaže Papa, pitati teškog ranjenika ima li visok kolesterol ili šećer! Potrebno mu je najprije izliječiti zadobivene rane, a tek zatim možemo govoriti o svemu drugom. Crkva se ponekad dala zatvoriti u male stvari, u sitne propise. Najvažniji je međutim prvi navještaj: Isus Krist te spasio! Zato crkveni služitelji moraju prije svega biti služitelji milosrđa dok su organizacijske i strukturne reforme sporedne, to jest slijede kasnije jer prva reforma mora biti reforma stava.
 
Prema riječima Svetog Oca, služitelji evanđelja moraju biti kadri zagrijati srca ljudi, kročiti u tami s njima, znati se upustiti u dijalog pa i sići u njihovu tamu a da se sami ne izgube. Božji narod, kaže Papa, želi pastire a ne državne činovnike ili klerike.
 
Autoritaran stil upravljanja u mladosti uzrokovao ozbiljne probleme

Upitan da li mu ranija iskustva pomažu u upravljanju čitavom Crkvom – prije nego je postao biskup o. Bergoglio je bio superior isusovačke zajednice a zatim i isusovački provincijal – papa Franjo je kazao: “Da vam kažem istinu: kao superior nisam se uvijek korektno ponašao i provodio potrebna savjetovanja. I to nije nikako bilo dobro. Moj stil upravljanja kao isusovca imao je na početku mnogo nedostataka”.
 
Priznavši da mu je autoritaran i brz način donošenja odluka donio ozbiljne probleme i optužbe da je ultrakonzervativan, Papa je kazao da je s vremenom mnogo naučio i da ga je Gospodin, bez obzira na njegove pogreške i grijehove, učio kako treba upravljati. Spomenuo je da je tijekom svoje biskupske službe u Argentini shvatio važnost savjetovanja, koja mu je pomogla da donese najbolje odluke.
 
“I sada čujem da mi neki kažu: 'Ne treba se previše savjetovati, već donijeti odluke.' No vjerujem da je savjetovanje vrlo važno”, rekao je Papa i dodao da su, “primjerice, konzistoriji i sinode važna mjesta na kojima se treba stvarno i aktivno savjetovati”, no da bi trebali biti “manje kruti u svom obliku”.
 
Pojasnivši da gremij osmorice kardinala savjetnika nije samo njegova odluka, već plod želje kardinala, izražene još na generalnim kongregacijama prije konklava, Sveti Otac je istaknuo da želi da to budu “stvarna, a ne formalna savjetovanja”.
 
“Svetost uvijek povezujem sa strpljivošću”

Papa u intervjuu zatim govori i o reformama, za koje kaže da uvijek treba naći vremena da se udare temelji istinske promjene. A to je vrijeme prosuđivanja, kazao je, dodajući da ponekad to prosuđivanje sili da se učini odmah ono što se isprva mislilo napraviti kasnije. I to je upravo ono što se dogodilo meni u ovim mjesecima, rekao je Papa.
 
Slika Crkve na koju je Papa podsjetio u razgovoru je ona izražena na Drugom vatikanskom koncilu u konstituciji Lumen gentium: sveti Božji narod, a sentire cum Ecclesia (osjećati s Crkvom) za Papu znači “biti u tom narodu”.
 
Vidim svetost u Božjem narodu oboružanom strpljenjem: ženi koja podiže svoju djecu, mužu koji radi da donese kruh kući, bolesnima, starijim svećenicima koji imaju mnogo rana ali im na licu uvijek titra osmjeh jer su služili Gospodinu, redovnicama koje mnogo rade i koje žive skrivenu svetost. To je za mene opća svetost. Svetost uvijek povezujem sa strpljivošću, rekao je Papa dodavši kako je za njega strpljivost kada se prihvati teret događaja i onoga što život nosi ali također kao ustrajnost u hodu kroz život.
 
Crkva je kuća sviju, a ne mala kapelica za izabrane

Crkva s kojom moramo osjećati, kazao je Sveti Otac, je kuća sviju, a ne mala kapelica koja može primiti samo grupicu izabranih osoba. Ne smijemo svoditi krilo opće Crkve na zaštitničko gnijezdo naše osrednjosti. Crkva je Majka, Crkva je plodna, mora to biti. Kada primijetim negativna vladanja crkvenih služitelja ili posvećenih osoba prva mi je misao: “evo neženje” ili “evo usidjelice”. Oni nisu ni očevi ni majke. Nisu kadri dati život. Naprotiv, kada, primjerice, čitam o životu salezijanskih misionara koji su pošli u Patagoniju, čitam povijest života, plodnosti, rekao je Papa.
 
Nikad ne znaš gdje i kako ćeš naći Boga

Na kraju je razgovor doveo do jednog aspekta koji je vrlo drag papi Franji a to je da se “Boga susreće na putu”. Bog je uvijek iznenađenje te nikad ne znaš gdje i kako ćeš ga naći, nisi ti taj koji određuješ vrijeme i mjesta susreta s njim. Potrebno je, kaže Papa, “prepoznati susret”: ako kršćanin želi sve jasno i sigurno, tada neće ništa naći. Tradicija i spomen na prošlost moraju dovesti do otvaranja novih prostora za Boga. Sa statičnom i involucijskom vizijom, ako se traže uvijek “disciplinarna rješenja” ili izgubljena prošlost, “vjera postaje tek jedna od ideologija”.
 
Imam jedno dogmatsko uvjerenje: Bog je u životu svake osobe, kazao je Sveti Otac ističući da, “iako je život neke osobe tlo zaraslo u trnje i korov, uvijek postoji prostor u kojem dobro sjeme može niknuti”.
 
Treba se uzdati u Boga, poručio je papa Franjo. (ika / gk)