Radio Marija Bistrica - RMB Portal - Svetište Marija Bistrica

Rječica koja me nekoliko dana prije svojim glasnim žuborom razbuđivala dok sam ispijao jutarnju kavu prije posla na balkonu stana u blizini povijesnog češkog grada Hukvaldy-a, sada je opustjela i ostao je lahor. Vrativši se s posla jednog popodneva odlučio sam se na šetnju. Nekako sam se lijepo osjećao uz nju, gledajući njezino stjenovito korito crne boje, stijene kojeg kao da su pobjegle iz teškog zarobljeništva Tatra. Nadjenuo sam joj i ime – Mirna. No, neću Vam opisivati kako sam se ja „zaljubio“ u Mirnu, nego ono što sam tog popodneva „čuo“ iz njezina mrmora. Pričali smo o našim domovinama, ljubavima, radostima i tugama.

Zaustavili smo se na ljubavi, jer očito je tema ljubavi u našoj ljudskoj stvarnosti najprisutnija tema koju čovjek otkriva cijelog svog života, poučava i biva poučen i koju čovjek ne može dohvatiti. Pričala mi je Mirna o svojoj ljubavi prema jednom kamenu na koji je naišla probijajući si svoje korito. Pričala mi je kako je krut u svojem nerazumijevanju njezinog nemirnog duha koji se ne želi zaustaviti na jednom mjestu, nego želi ići što dalje, otkrivati nova prostranstva pripovijedajući im o tamnim i visokim šumama Tatra, legendama i bajkama koje se vežu uz njih.

Pričala mi je i o nepovjerenju koje raste između nje i tog njoj dragog kamena unatoč tome što ga ona nikad, pa i u vrijeme najvećih suša nije ispuštala iz svojeg zagrljaja. Mnoge njezine riječi nisam najbolje razumio, a neke nisam ni čuo jer me svojim umirujućim tonom glasa uspavala, vratila duboko u prostore mene samoga… Sjetio sam se mnogih lica, proživio ponovno mnoge događaje i nisam ni primijetio da smo daleko odmakli i da se već polako na nebu naziru zvijezde, a na horizontu obrisi starog grada Hukvaldy - a.
- Moram se vratiti – prekinuo sam njen mrmor koji se tokom šetnje pretvorio u lahor.

- Možda se jednom sretnemo, ako ne ovdje onda ćeš me ti posjetiti u kiši – završio sam svoj oproštaj. Vraćao sam se putem koji nije vodio uz rječicu razmišljajući o prijateljstvu i o njemu bih htio napisati nekoliko riječi. Sve više vjerujem da čovjek ne može imati puno prijatelja, i to ne zbog nedostatka dobrih ljudi, nego zbog toga što je prijateljstvo zapravo ljubav prema drugome u svim njegovim životnim situacijama, što naravno svi znate, i što iziskuje mnogo truda, odricanja i rada na sebi.

Dakle, cijena prijateljstva je velika, no kao što svako dobro rađa dobrim, tako je i prijateljstvo neprocjenjivo bogatstvo. Pitanje koje sam si postavio bilo je – za koliko smo spremni odreći se čovjeka? Nažalost, ponekad je ta cijena jako mala i spremni smo se odreći osobe, naglašavam osobe, zbog, recimo, karijere, malo taštine, zbog njegovih pogrešaka… No, odreći se osobe!? Ja bih to nazvao grijehom. Zapravo, to je najveći grijeh – okrenuti leđa čovjeku, prezreti ga, jer time preziremo i Boga. No, vratimo se prijateljstvu. Osobno, ne znam postoji li novac koji bi mi mogao zamijeniti smisao za humor jedne moje prijateljice, ili način na koji me ona znade izgrditi.

Ili ispijanje kave u društvu jednog mog prijatelja i komentiranje naše političke scene sve tamo od lokalnih političara do političkih prvaka. Pa ipak? Mi ljudi smo čudnovata bića – tako uzvišeni, a tako krhki… Za koliko ste Vi prodali svoje prijatelje? Samo pitam, a ne prozivam. Jedan od najblesavijih načina za odreći se čovjeka, po mojem mišljenju, jest kad to činimo u ime vjere, „božanskih zakona i propisa“, jer on ne slijedi uzuse ponašanja koje recimo propisuje vjerska zajednica kojoj čovjek pripada.

To je licemjerje koje se, siguran sam, gadi i samom Bogu i koje je u totalnoj suprotnosti i najveća izdaja Otajstva Križa. No, ovo nije osuda, nego pokušaj propitkivanja naših ustaljenih obrazaca ponašanja. Zanimljivo mi je recimo ćuti naše „kršćanske djevojke i mladiće“ kad kažu da su morali prekinuti vezu, čak i dugogodišnju, jer im dečko ili djevojka baš ne slijede neke vjerske norme ili ih samo pozitivno-kritički propitkuju. Iskreno, ne razumijem to. Odreći se čovjeka kojeg voliš, koji ti je srcu drag?

No, ja svašta ne razumijem. Iz svega rađa se pitanje – ne odričemo li se čovjeka jer, zapravo, ne želimo priznati svoju sebičnost, licemjerje, lijenost? Hm… Ja ću prvi priznati da je to tako, a vi se ne morate složiti sa mnom……prije nekoliko dana sam se ujutro vozio na posao kad je počela blago poput lahora i mrmora padati kiša. Pomislio sam da bi to mogla biti Mirna pa sam se zaustavio, izišao iz automobila, prisjetio se naše šetnje, smijeha zbog ne sporazumijevanja, njezinih „očiju“ u kojima su tuga i radost bili istovremeno prisutni…

Sreća se sastoji od „sitnica“. Prijateljstvo je „izvor“ takvih „sitnica“. Uostalom, ako je Bog platio cijenu svog prijateljstva s čovjekom vlastitom smrću moramo se zapitati kako možemo prodavati jedni druge zbog gluposti… Čovjek je čovjeku dar, a ne vuk….

Svim školarcima sretan i blagoslovljen početak nove školske godine!

Dragi čitatelji!

Terezija Avilska, gotovo izvan sebe od brige za Ivana od Križa koji se nalazi u zatvoru, obraća se biskupu Evore, zatim Gracijanu (provincijalnom starješini bosonogih) da učini nešto za malog Brata. Ona "je strašno žalosna ... ne mogu shvatiti zašto je taj svetac toliko nesretan da ga se nitko ne sjeća". Zar ne bi mogao Gracijan potaknuti neku uglednu osobu: Nuncija, princezu Eboly, Mariana, Gracijanovog suradnika, da se obrati osobno Kralju: "On će poslušati svakoga". Mariano bi mogao podsjetiti Kralja da je "mali svetac" još zatvorenik. Zar se Gracijan nije uznemirivao toliko koliko je Terezija očekivala? Izgleda tako.

Istina, on je zauzet praktičnim radom na reformi, ali možda je tu izdaleka natuknuta ljubomora u njegovu pomanjkanju nastojanja da pomogne Ivanu. Činjenica je da se činilo da je Ivan zaboravljen kao što je Terezija rekla. Bila je to samo njegova domišljatost, hrabrost i njegovo pouzdanje u posebnu pomoć naše Gospe što je poduzeo gotovo čudesni bijeg iz zatvora u vrijeme blagdana Uznesenja blažene Djevice Marije. Potpuni prikaz toga bijega, iako jezivog, predugačak je da se uključi ovdje.

Pustivši se zavezanim komadima deke, našao se devet stopa od tla, skočio, i pao u ograđeni prostor franjevačkog samostana. Da su ga otkrili, bio bi to veliki skandal. Nemoćno tapkajuće traženje u mraku dovelo ga je s Gospinom pomoći kod bosonogih redovnica. Pronašle su ga gotovo neprepoznatljivog, više mrtvog nego živog. Poglavarica je jednoj redovnici rekla da pjeva. Njezina pjesma, toliko prikladna za tu priliku, bila je:

"Onaj tko ne zna ništa                        Qien no sabe de penas
od boli u ovoj suznoj dolini,                en este valle de dolores
ne zna ništa o dobrim stvarima,         no sabe cosas buenas
niti je iskusio ljubav jer                        ni ha gustado de amores
bol je odora ljubitelja".                         pues penas son el traje de amadores.

Toliko je bio dirnut da su suze tekle niz njegove obraze dok je držao prečke na rešetkama i stajao sagnut u tišini sat vremena. Kanonik iz katedrale uzeo ga je pod svoju zaštitu.

Kad je Terezija saznala sve strahote njegovog zatočenja, otvorila je ponovo svoje srce Gracijanu. "Stalno mislim što su uradili bratu Ivanu od Križa. Ne znam kako Bog može dopustiti takve stvari. Vi ne znate cijelu povijest". Jedan aspekt njegovih patnji je naročito ganuo Tereziju, ženu toliko osjetljivu na čistoću. 

"Sve vrijeme dok je bio na vratima smrti, niti jedan jedini put nije promijenio svoju tuniku". (Koja je vrvjela ušima). Tri dana prije no što je pobjegao suprior mu je dao jednu od svojih pokorničkih košulja ... "Nuncij mora biti informiran što su sve radili tomu svecu bratu Ivanu koji ipak nije počinio nikakve krivnje"

Kakvo suosjećanje, kakvu nježnost otkriva Terezija. Možemo samo zamisliti sućut i razumijevanje za Ivanove kušnje što mora da je izrazila u pismima. Ona je jedina mogla znati kako je njegova duša, toliko željna patnji, bila iskušana kao zlato.

Poslije je Ivan bio poslan u Andaluziju, (koju su kao Kastiljanci i Terezija i Ivan mrzili). Našao je neku utjehu u Beasu među redovnicama (većinom iz Kastilje), gdje je bila priorica Ana od Isusa. Bila je to odlična redovnica, mnogo poštovana zbog svoje svetosti, ali se žalila što je prouzrokovalo vrlo strogo pismo od Terezije.

"Šokirana sam, kćeri, da se možeš žaliti tako bez razloga kad imate među vama brata Ivana od Križa. On je Božji, nebeski čovjek. Uvjeravam te moja kćeri, otkad je otišao od nas, nisam našla nikoga poput njega u cijeloj Kastilji, niti ikoga drugoga tko nadahnjuje duše  takovim žarom da putuju prema nebu.

Ne bi nikada vjerovala kako se osamljenom osjećam bez njega. Uvjeravam te da bih bila radosna da imam brata Ivana ovdje, jer on je zaista otac moje duše i jedan od onih s kojima je vrlo korisno razgovarati".

Priorica je to očito uzela k srcu jer je postala iskreni učenik i prijatelj Ivanov i na njenu molbu je Ivan napisao komentar Duhovnom spjevu. Vjerojatno je ta pjesma započela dok je bio u zatvoru. Iz ovih dubokih izvora samoće i bezutješnosti izvirala je kristalna fontana njegove mistične lirske poezije. Jedna kitica, čini se da sadrži pravu bit Ivanove duhovnosti. Doslovni prijevod slabo prenosi odličan sklad osjećaja i zvuka:

En soledad vivia,                                        U samoći je stanovala
y en soledad ha puesto ya su nido,           i u samoći savila svoje gnijezdo   
y en soledad la guia                                   i u samoći ju je vodio on sam
a solas, su Querido                                    sam njezin ljubljeni
tambien en soledad de amor herido.          također u samoći ranjene ljubavi.

Zanimljivo je da Terezija i Ivan pišu pjesmu iste gradnje i na istu temu: Muero porque no muero ...Umirem jer ne umirem. Vjerojatno su zajedno o tome razgovarali, ali je Terezija svoju pjesmu napisala vjerojatno l57l., a Ivan svoju sedam godina kasnije.